-----Original Message -----
From: HDZINFOCENTAR@aol.com
To: amac-rb@mercury.wright.edu
Sent: Tuesday, June 04, 2002 7:08 AM
Subject: ISPOVIJEST O POKOLJU HRVATSKIH ZAROBLJENIKA
Hic-Dom i Svijet
ISPOVIJEST IVANA GUGICA, PARTIZANA 26. DALMATINSKE DIVIZIJE O POKOLJU HRVATSKIH ZAROBLJENIKA KOD LJUBLJANE I KOCEVSKOG ROGA
UBIJANJA U KOCEVSKOM ROGU
Ivan Gugic, 14. kolovoza 1953.
Svakako je istina, da su
iz vagona iznosili onesvijestene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i zege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli
Ubijanje je vrseno
ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i zivi skakali u jamu,
duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili jos izdahnuli, nego su strasno jaukali u
jami, nakon cega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu
Od stanice do kasarne
isli su pjesice i jos odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su
glasno protestirali i govorili ubojicama, da ce doci dan pravedne osvete. Drugi
su opet plakali
Rodjen sam u Veloj Luci
1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kuce, kod svojih roditelja, sve
dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26.
dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio odredjen na rad u engleskoj
bolnici na Visu jer sam bio malodoban. U ozujku 1945. bio sam prikljucen XI.
dalmatinskoj brigadi kod Gospica nakon pada tog grada. Odatle sam posao u borbe
kod Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz Socansku dolinu sve do sela Kranjske
Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom
jedan dan, dok se nisu predale neke njemacke cete (Vlasovci u njemackim
uniformama). U Koruskoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu
sam bio prisutan, kad su engleske cete predavale hrvatske vojnike, koji su im
se u vjeri bili predali te ih razoruzane izrucivali Titovim snagama. Nakon toga
poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam ! saveznici
nisu vise dozvoljavali ostati u Koruskoj. Nakon jednog dana prebacili smo se
pjeske u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to tocnije u Primskovu,
ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naredjenje od staba 26. divizije
stabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4
bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako casnici tako i vojnici, za neki
povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu cetu. Odmah mi je tada
povjerljivo saopcio moj mjestanin D. J., potporucnik, da su ljudi izabrani za
ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemacke vojske. Moja treca ceta (i
ja osobno) bili smo odredjeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane
jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola
Marsic iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar
cete bio je Ivan Bokez, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajic
iz Kistanja kraj Sibenika, nacelnik staba IV. Armije, operativn! i odsjek.
U pratnji cete ubojica
Sutradan, 25. ili
26.svibnja 1945. krenula je ova ubilacka ceta pracena od 3. cete 3. bataljuna u
Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim
barakama. Tamo je bila masa zarobljenika - vojnika i civila, dapace i zena i
cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove St.Vid: tamo je bila biskupska
gimnazija, a ogradjen je bio zicom. Nama nisu dali pristupiti medju logorase, ali
je ona izabrana ceta ubojica ulazila u logor i pljackala satove, nalivpera,
prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Nasu trecu cetu
povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjece
poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Trzaske ceste, koja ide
prema Trstu. Isli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo
skrenuli desno i nastavili sirim poljskim putom oko 3 km. Tu smo dosli do
seljacke kuce u vocnjaku, iza koje je bila sumica i njiva, te neka! jama oko
100 m daleko od kuce. Dosavsi na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50
ljudi, gdje ih skidaju i vezu zicom za ruke dva po dva za misice; te parove su
opet povezali izmedju sebe zicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha,
natovarili bi izmedju dvojice jacih da ih nose do jame. Tukli su ih.
Zapovijedali su im, da pjevaju: "Sjeno-slama, kuca-jama".
Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali. Prevozili su
ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog
visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima
je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona
te su se navecer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije cuje
pucanje, stavljali su na engleske rucne strojnice od 20 metaka tzv.
"glusnik" na cijevi.
Ubijanje je vrseno
ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i zivi skakali u jamu,
duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili jos izdahnuli, nego su strasno jaukali u
jami, nakon cega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te
zrtve su bili Slovenci, te nesto Hrvata, i to svi odreda muskarci. Ja sam se
oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije nista vidjelo. Zbog toga
su mi Bokez i Marsic udarili po samar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest.
Nasoj pratecoj ceti nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do veceri i
pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati navecer u logor St.Vid. Te
veceri stiglo je naredjenje majora Sime Dubajica, da se ubijanje vise ne vrsi
kraj grada, jer tako narod moze saznati tajnu. Govorilo se, da ce jamu minirati
zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inace, za vrijeme ubijanja
posipali su zivim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i kr! v ne zaudara.
Krec je donio neki seljak.
Kocevski rog
Sutradan smo posli vlakom u Kocevje, koje je bilo jako razruseno. Mi smo se
naselili u neku polurazrusenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile
njemacke cete. Ubilacka ceta bila je stigla prije nas, ali ih nismo vise
vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otisli u sumu, daleko dva-tri
sata hoda, ali ja to tocno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski
logori za vrijeme rata. Ta suma se zvala Kocevski Rog.
Zadatak moje cete je
bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski
odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, trazili oruzje i zlato -
bilo je nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3.
cete Ljubo Barbaric, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na
zeljeznicku stanicu kamionom. Rekli su nam, da ce se roba preradjivati u
vojnicka odijela. Nas zadatak je bio takodjer cuvati zarobljenike do dolaska
kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik cete bio je Peljescanin Ivo Frankovic.
Ostali smo punih osam dana u Kocevju.
Stizalo je dnevno po 10 i vise vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima,
uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a
mozda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muskarci, ali i nekoliko
zena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nesto i nedoraslih
mladica od 15 do 16 godina te znam za slucaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac
sprijecio strijeljanje jednog takvog decka, valjda jer ga je poznavao. Od onih,
koji su prosli kroz moje ruke, bilo je vise Hrvata nego Slovenaca, te nekoliko
srpskih cetnika. Ne znam, koje su cete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije
jame - bilo je 30 do 40 tisuca u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled
na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoci toga, u subotu, bio priredjen
neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuca
neprijatelja u 8 dana.
Prema odijelima, koja
smo spremali u Kocevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz
Kocevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.
Zene su silovali kod jama
Glede zena mogu
izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali ja sam za vrijeme svoje sluzbe vidio tek
jedan dio tih nesretnih zarobljenika, te je sigurno tih zena bilo vise od 15.
Njih nisu skidali kod nase kasarne nego, su ih do gubilista vodili odjevene;
silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin
Kacic Bozo, po cinu zastavnik. Zene su posebno jadno izgledale i neprestano su
plakale. Bile su rastavljene od svojih muzeva, koji su bili hrvatski casnici i
kod Kocevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. Zene su bile odjevene u
gradjanska odijela, a neke su nosile vojnicke hlace i cizme, valjda radi lakseg putovanja.
Nama uopce nisu dali
doci blizu zena, jer su ocito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim zena
vidio sam mozda do 200 djecaka od 14-16 godina, koji su nosili uniforme ustaske
mladezi. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog decka, spasenog od kapetana
Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu nista ucinili, a mnogi su i plakali.
Vagoni sa zarobljenicima
izgledali su strasno: posto im nisu dali ici izvan vagona radi tjelesnih
potreba, to su vagoni bili zagadjeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni
hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru.
Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesvijestene i gdjekada lude
ljude, a drugi su od slabosti i zege posrtali i padali putem. Te su onda
pratioci tukli ili eventualno natovarili na ledja zdravijih i jacih
zarobljenika. Od stanice do kasarne isli su pjesice i jos odjeveni, svjesni, da
idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama,
da ce doci dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjuci zenu, djecu,
majku.. Neki su govorili, da su cinili dobro i spasavali cak i partizane te
molili, da ih postede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja medju
zarobljenicima ili sudjenja nije bilo: svi dovedeni u Kocevje imali su
umrijeti. Zaj! edno su ubijani domobrani, ustase, cetnici, Rupnikovi vojnici i
svi drugi. Bilo je cak i nesto malo njemackih vojnika u uniformama, posebno
casnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaska pukovnika.
Cuo sam, da je vise
ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su vec vidjeli, da ce za koji cas
poginuti, te su onda riskirali zivot. Neki su se i spasili, ali su druge ubili
partizani pucajuci za njima.
Spaseni zivoti
Ja sam spasio nekoliko
zivota i to u dva slucaja. Pred kasarnom u Kocevju opazio sam jedno poznato
lice. Nisam znao u prvi cas, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? - On se sav
tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on
odgovorio: Ja sam Dalmatinac, s Korcule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li
me poznaje, jer ja sam ga poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se
predstavio, onda me prepoznao i poljubio, zaklinjuci me, da ga spasim. Ja sam
potom otisao kapetanu Bokezu i garantirao svojom glavom za njega, govoreci da
su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napustanja Korcule i dali u
hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo,
da je on pomagao Nijemcima ili ustasama, onda ni tebi nema vise glave.
M.S. je stalno isao sa
mnom u mojoj ceti. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi
je tada ceta bila premjestena. Tu je mali oslobodjen, ali je ostao u ceti jos
dvije godine na odsluzenju vojnog roka.
Drugi je slucaj ovaj:
Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slavonskog Broda,
koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strasno trpio zedj. Ja sam zagrabio
vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mjestanin
M. S. Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da pridjem. Otvorio sam vagon i
dao im piti. Kad se strazar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga cetiri
vojnika, koje je on izabrao, i oni su pobjegli preko zeljeznicke pruge i neke
livade u sumu prema jugu. Bila je vec polutama, prvi suton i nisu ih
primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lancic s
vrata, srdacno mi zahvalio... Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz
Slavonskog Broda sa sunkama, brasnom, mascu, kobasicama..., a i mi smo njima
poslali nesto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao
u Slavonski Brod moju kucnu adresu pa su paketi stizali najprije na o! ca, a
kasnije na mene, kad sam poslije cetiri godine dosao kuci 1949.(jer sam
takodjer odlezao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu).
Posebnu brigu posvetili zlatu
Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Cuo sam, da su neki ljudi u civilu dosli, koji
su trebali minirati pecine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko
toga strasnog mjesta polozili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja,
dosla je neka komisija visih oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je
5-6 ljudi medju kojima i pukovnik Dule Korac, Srbin s Korduna, te ostali
potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod
nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajic i
komesar Ivan Bokez. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu
brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga
je Bokez, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanje. Bokez nije
kasnije imao neprilike radi predanog zlata, sto znaci, da je predao zlato u ruke ovlastenim ljudima.
Nakon toga otisli su u
sumu, kod jama - masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao, da im je
zadaca utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su dobro
uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila
natrag u Kocevje. Cule su se samo eksplozije iz sume (nekoliko njih uzastopce)
te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisucama mrtvih tijela.
Ubojice se odmarale na Bledu
Ubilacka ceta otisla je
u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije
doznao, kad su se ubojice vratile svojim cetama u Makedoniju. Pricali su, da su
bili dobro nagradjeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12
dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se
kupali i imali camce na raspolaganju, a svaku vecer davana je za njih
predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3
odlikovanja, a imali su takodjer i zlatne satove, fotografske aparate i slicno.
Medu tim najvise odlikovanim ubojicama bio je neki Cepic Ante iz Makarske,
kurir staba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga
dogadjaja mnoge od tih ubojica hvatali su zivcani napadaji - takozvana partizanska bolest.
Moja 3. ceta ostala je
do nedjelje navecer u Kocevju, te je potom vlakom bila prebacena u Kranj, gdje
smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju, kamo smo stigli 7. srpnja 1945.
distributed by HDZ INFO CENTAR (7432 email adress Blind Copy)
Note:
This message is intended for Croatian Associations/Institutions and their
Friends in Croatia, BiH and in the World. From CDU (HDZ) of USA. The
opinions/articles expressed on this list do not reflect personal opinions of
the moderator.If the reader of this message is not the intended recipient,
please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know!
hdzinfocentar@aol.com
